Hrvatska zajednica u Venetu, uz pokroviteljstvo Veleposlanstva Republike Hrvatske u Talijanskoj Republici, Franjevaca kapucina u Padovi te u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika i Savezom hrvatskih zajednica u Italiji, organizirala je 10. svibnja 2009. sada već tradicionalni III. susret Hrvata u Italiji uoči blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića. U Susrete su se, zahvaljujući suradnji tajnika Hrvatskog građanskog društva Crne Gore Tripa Schuberta sa voditeljicom HMI-podružnica Pula Anom Bedrinom i predsjednicom Hrvatske zajednice u Venetu Dubravkom Čolak, te voditeljicom podružnice HMI Dubrovnik Majom Mozarom, ove godine prvi puta uključili Bokelji, kao poveznica rodnog kraja velikog sveca i njegove nove domovine, Italije.
U Padovu su pod vodstvom svećenika iz Dobrote don Anta Dragobratovića doputovali i hodočasnici iz Crne Gore. Uz brojne predstavnike hrvatskih zajednica iz Italije, svečanom cjelodnevnom programu nazočili su i gosti iz hrvatskih društava u Sloveniji, Zagreba, Pule, Rijeke i Dubrovnika.
Susret je započeo skupom na kojemu su sudjelovali predsjednici udruga koje okupljaju Hrvate u Talijanskoj Republici iz Molisea, Trsta, Udina, Padove, Milana i Rima, koji su na radnoj sjednici koja je prethodila skupu za predsjednika Saveza hrvatskih zajednica u Italiji izabrali predsjednika Hrvatske zajednice u Trstu Damira Murkovića. Nakon njegove pozdravne riječi, nazočne je pozdravila inicijatorica i organizatorica ovog skupa, predsjednica Hrvatske zajednice u Venetu Dubravka Čolak: veleposlanika RH Tomislava Vidoševića i konzula iz Trsta Nevena Marčića, veleposlanika Crne Gore pri Svetoj Stolici Antuna Sbutegu, potpredsjednika Općine Kotor Fila Biskupovića, predsjednicu Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika Zdenku Babić-Petričević.
Gospođa Čolak se zahvalila voditeljicama podružnica HMI Pula, Dubrovnik i Rijeka Ani Bedrini, Maji Mozari i Vanji Pavlovec, tajniku HGDCG Tripu Schubertu, predsjedniku Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809. iz Zagreba Josipu Gjuroviću, koji su programima uveličali ovu proslavu.
Veleposlanik RH u Italiji Tomislav Vidošević je poseban pozdrav uputio „prijateljima iz susjedne Crne Gore“. „Ovo je ekumenizam na djelu. Sv. Leopold nas i u ovom slučaju spaja“, ocijenio je Vidošević.
Veleposlanik Antun Sbutega uzvratio je riječima da mu je „posebna čast i zadovoljstvo što zvanična Crna Gora prvi puta sudjeluje na ovakvom skupu“.„ Sv. Leopold je internacionalni svetac koji nas ujedinjuje“, ocijenio je Sbutega.
U ime gradonačelnice Kotora Marije Ćatović skup je pozdravio potpredsjednik općine Filo Biskupović.
„ Lik i djelo sv. Leopolda na jedinstven način povezuju Boku i vaš prelijepi grad. On je kao graditelj mostova ljubavi i prijateljstva među narodima postao preteča i uzor svim građanima ujedinjene Europe“, kazao je Biskupović.
„ Izložbom smo htjeli posjetiteljima približiti Boku iz vremena u kojem je živio i djelovao otac Leopold Mandić. U duhu velike obljetnice dvanaest stoljeća od prijenosa moći sv. Tripuna u Kotor i prvog spomena Bokeljske mornarice, poseban je naglasak na portretima admirala. Među njima osobito ističemo skupne portrete članova mornarice i onaj oca Leopolda sa svojom obitelji“, kazao je Brguljan.
U kulturno-umjetničkom programu nastupili su učenici Hrvatske dopunske škole iz Udina s odlomkom iz predstave “Vlak u snijegu” Mate Lovraka te zbor “Torretto” Glazbene škole “A. J. Matić” iz Rijeke, a sve pod ravnanjem učiteljice Ljiljane Mastnak.
Svečanu hrvatsku misu predvodio je vlč. Robert Šreter iz zagrebačke župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Stenjevca, koju je svojim pjevanjem uveličao župni zbor pod ravnanjem Franciske Kriznjak. Riječi dobrodošlice izrekli su domaćin Samostana kapucina u Padovi, otac Flaviano Gusella i delegat padovanskog biskupa Antonia Matiazze, don Elia Ferro. U misi je sudjelovao bokeljski svećenik don Ante Dragobratović.
Glavni tajnik Saveza Hrvatskih zajednica u Italiji, dipl. politolog Luka Krilić, čija obitelj potječe iz Perasta od obitelji Šestokrilić, nazočio je skupu sa suprugom Danijelom i sinovima Ivanom, Mihaelom i Matijom. Iako su djeca tražila stalnu pozornost, uspio je da se za Hrvatski glasnik prisjeti kako je počelo organiziranje Hrvata u Italiji.
- Nakon početka rata odmah smo u Rimu osnovali Comitato ProCroazia, neprofibitalnu udrugu koja je najviše bila angažirana oko prikupljanja humanitarne pomoći i lobiranja preko talijanskih medija i političara. Zahvaljujući talijanskim prijateljima koji su se učlanili u naš Comitato učinili smo važne stari. Ja sam u ono vrijeme bio zadužen za prikupljanje humanitarne pomoći.Nakon toga uvidjeli smo potrebu za novom vrstom udruge koja bi radila ne samo za humanitarnu pomoć nego i za druga socijalna pitanja, jer su izbjeglice počele dosta intenzivno dolaziti i u Rim. Tako smo 1993. osnovali Hrvatsko-talijansku udrugu, koja je poslije samo godinu dana dobila talijansko priznanje Onlus-a (organizzazione non lucrativa di utilità sociale).
Prvi je predsjednik bio Mirko Šikić (1993-1994) nakon toga gospođa Vera Jazvić 1994-1996, a potom ja, od 1997 do 2006. Od te godine do danas je uzela vodstvo gdja. Desa Blaslov Dujela.
U međuvremenu smo radili i na tome da se formira jedna krovna hrvatska ustanova u Italiji koja bi nas mogla predstaviti pred talijanskim institucijama, tako da smo 2001. zahvaljujući trudu i radu tršćanske, rimske, milanske i moliške zajednice, osnovali Savez hrvatskih zajednica u Italiji, a ja sam bio imenovan predsjednikom. Odluka je bila da svake godine na rotaciji bude predsjednik neko drugi. Od 2007. sam Glavni tajnik Saveza i potpredsjednik Hrvatsko-rimske udruge. U udruzi i Savezu djelujem kao i svi volonterski, ispričao nam je Krilić.
Za vrijeme komunističke imperije, u doba jednoumlja i bezbožništva, vlasti su dozvolile da se uz sve potrebne vjerske obrede i crkvene ceremonije moći sv. Leopolda Mandića (dio kosti iz desne ruke, kojom je dijelio oproštenje grijeha) iz Italije prenesu u njegov rodni grad Herceg Novi za kojim je cijelog života, boraveći u tuđini, žudio. Izjavljivao je: „ Moje je srce s onu stranu mora“. Međutim, ni najobičnija spomen – ploča na kuću u kojoj se rodio ovaj svetitelj nije još postavljena, i pored toga što je volio sve ljude na zemlji, a pogotovu sve kršćane.
Leopold Bogdan Mandić se rodio 12. svibnja 1866. u Herceg Novom i bio je jedanaesto dijete od dvanaestoro koliko su imali njegovi roditelji koji su inače bili dobrostojeći ljudi. Uvijek je bio slabašnog zdravlja i krhko dijete, tako da su ga roditelji jedva nakon mjesec dana mogli krstiti i tom prilikom su mu nadjenuli ime Bogdan tj. od Boga dan (darovan). I zaista, kako reče apostol Pavle: "Što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami jako!" ( 1 Kor 1, 27), pa je dječak odrastao kao Bogu drago dijete i od rane je mladosti živio isključivo po Njegovim svetim uredbama.
S obzirom na to da je tada u njegovom rodnom mjestu kapucinski samostan pripadao Venecijskoj provinciji, Bogdan je pošao u sjemenište, u Udine, obukao redovničko odijelo u Basanu i dobio ime fra Leopold. Nakon završenih studija 1890. godine izrazio je želju da se vrati u Boku i da radi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve, ali mu ta želja nije mogla biti ispunjena i dodijeljena mu je druga služba u Zadru, Rijeci i Kopru, a kasnije u Padovi, u kapucinskom samostanu franjevaca, gdje je i umro 1942. godine.
Postupak za proglašenje blaženim započeo je već 1946. godine. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u kapelicu do crkve, u kojoj je trajno ispovijedao. Blaženim ga je proglasio 1976. papa Pavao VI, a svetim, papa Ivan Pavao II, 1983. godine.
Dok je bio u Padovi, gdje mu je bila povjerena služba ispovjednika, punih je 40 godina ispovijedao sate i sate svakog dana mnoge ljude, i one male sa ulice i ugledne građane, radnike i industrijalce, studente i profesore, intelektualce i vojne starješine, svećenike i biskupe. Učinio je zavjet da će svakog pokornika primiti kao "kršćanskog brata s Istoka". Iz rodne Boke je ponio ranu podijeljenosti kršćana na katolike i pravoslavce i sav se žrtvovao da bi se ta rana zaliječila.
Njegova popularnost u svijetu je tako velika da se na svim kontinentima grade crkve ili kapele njemu u čast. U Herceg Novom je još čekamo.
Padova je prepuna kulturno-povijesnih spomenika koje je nemoguće obići u jednom danu. Na pola puta od Svetišta sv. Leopolda prema bazilici sv. Antuna, koje svakako ne smijete propustiti vidjeti, nalazi se najveći europski trg, Prato della Valle. Površina mu je 88.620 m2, a samo površina otoka Memmia u središtu trga iznosi oko 20.000 m2. Trg postoji još iz rimskih vremena, a na njemu je bilo veličanstveno rimsko kazalište Zairo. Uređen je elipsoidnim središtem oko kojeg je napravljen vodeni krug omeđen sa 78 kipova znamenitih Padovanaca, uključujući mitskog Antenora, ali i Petrarcu, Galilea, četiri pape i samog Memma – 40 kipova s vanjske, a 38 s unutarnje strane vodenog kruga. Trg je danas mjesto okupljanja brojnih padovanskih studenata, ljetnih festivala… Na njemu se, kao i na svim padovanskim trgovima, organizira velika tržnica, s robom sumnjive kvalitete.
Uz Prato della Valle uzdiže se ogromna bazilika sv. Justine, po veličini deveta crkva na svijetu, sa 14 kapela, sedam kupola i zvonikom visokim 82 metra u kojem je 7 velikih zvona.
Padova je grad studenata, grad znanosti, umjetnosti i kulture, grad tisućljetne bogate i burne povijesti, a danas gospodarski, financijski i prometni centar najprostranije i najnapučenije regije sjeveroistočne Italije. Grad sa oko 213 tisuća stanovnika, od čega čak 70 tisuća studenata.
Počeci Padove sežu još u predrimsko doba. Legende kažu da su grad osnovali izbjeglice iz Troje predvođeni Antenorom koji je, ploveći Jadranom na sjever, navodno osnovao i Korčulu.
Padova je stari sveučilišni centar. Sveučilište Padovi osnovala je 1222. godine grupa profesora i studenata koji su zbog sukoba napustili Bolognu, najstarije sveučilište na svijetu. Na njemu je od 1592. do 1610. godine predavao i veliki Galileo Galilei. Na njemu su studirali i brojni Hrvati, među njima i veliki Ruđer Bošković.Razarana je mnogo puta tijekom svoje višemilenijske povijesti. Od barbara, osobito Longobarda koji su je sravnili sa zemljom do savezničkih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. U njenoj blizini, na rijeci Piavi i Soči u Prvom su svjetskom ratu izginuli mnogi Hrvati. U tim borbama kao poručnik 96. pješačkog puka Austrougarske vojske sudjelovao je i blaženi Alojzije Stepinac.
Padova je grad što su ga proslavili “sveci stranci”. Jedan je došao sa Zapada, s obala Atlantika, u 13. stoljeću, sv. Antun, svetac zaštitnik grada, a drugi s Istoka, s obala Jadrana, u 20. stoljeću, sv. Leopold Bogdan Mandić. Sastali su se da povežu svijet i učine je susretištem svjetova.
FOTO GALERIJA BOKELJSKA PRIČA U PADOVI
