Do sada neistražene prisne veze Tina Ujevića i Crne Gore tema su Goranovićeve knjige. Tin je utjecao na crnogorske pisce što je vidljivo iz brojnih tekstova u crnogorskoj periodici, a Nikšić je odabrao za mjesto izdanja “Auta na korzu”. Knjiga sadrži uvodni esej autora, reprint zbirke “Auto na Korzu”, Ujevićeve radove objavljene u crnogorskim časopisima te bogat izbor tekstova o pjesniku crnogorskih autora objavljenih između 1929. i 2006. godine.
„Knjiga „Tin Ujević i Crna Gora“, koju je priredio mladi crnogorski pjesnik. Pavle Goranović je neophodna jer je crnogorska moderna literatura, kao i moderna literatura drugih naroda jezika Crnogoraca, Srba, Hrvata, i Bosanaca vezana za djelo Tina Ujevića“, kazao je književnik Branko Banjević, predstavljajući knjigu ali i ukupno djelo velikana poetske riječi i vanvremenskog stvaratelja Tina brojnoj kotorskoj publici.
„Prvu knjigu Lelek sebra Tin je objavio u Beogradu. Od 13 do 19. godine Tin je bio u emigraciji u Parizu, i bio, kao i emigracije hrvatska, crnogorska, srpska antiaustrijski raspoložen u želji za oslobođenjem i ujedinjenjem južnoslavenskih naroda.
Tin je bio obrazovan čovjek. Govorio je 7-8 jezika, imao je nevjerojatno pamćenje tako da je mogao cijelu knjigu indijskih veda naučiti napamet za kratko vrijeme. Bio je erudita višega reda. Ujević je vidio, na žalost, u što se pretvara patriotsko raspoloženje. Vidio je na djelu ljude. Pomalo je od svega streknuo. Nakupilo je u njemu jedno mučno iskustvo i vidio je da kao čovjek i pisac mora biti vezan samo za one dubinske, sveljudske istine koje služe čovjeku i uzdižu ga do djela velikog. On se okrenuo sebi. U njega se ulila sva europska i svjetska kultura i civilizacija.
Vratio se razočaran u sve. Došao je u Split. Iz Splita je otišao u Zagreb i tamo je pripremio za tisak svoju knjigu Lelek sebra. Knjiga je trebala da ima dva dijela Lelek sebra i Kolajna. S rukopisom je došao u Beograd. Siromašno je bilo stanje izdavačko u tom periodu. Knjige su se teško objavljivale. Tadašnji izdavači mlade literature bio je Cvijanović i Geca Kom koji je izdavao i nešto svjetske literature. Jedan njegov prijatelj, Splićanin, prisjeća se Banjević, odnio je rukopis Tina Ujevića Cvijanoviću, koji je pozvao poznatog pjesnika toga vremena Sima Pandurovića da ga pita za mišljenje. On je bio zapanjen Tinovim stvaralaštvom. Vidio je velikoga pjesnika, veliku poeziju i preporuči ga izdavaču koji, na žalost, nije imao dovoljno novca da objavi oba dijela. Tako je objavljen samo Lelek sebra, bez Kolajne koja je objavljena tek 1926. godine. Kad se knjiga pojavila Tin je postao vodeći pjesnik vodeći pjesnik našeg jezika, postao je, što kažu, kralj mladih pjesnika.
Tin Ujević je neosporno veliki pjesnik u europskim razmjerima. Banjević kaže da nismo svjesni da se poetska sinteza može dogoditi kod malobrojnih naroda. A Tin je suštinska jezička sinteza. Kada čitate Tinove pjesme vidite da je poetske forme, koje idu od renesanse, baroka ispunio prirodnim jezikom, prirodnim ritmom i prvi put u jeziku Crnogoraca, Hrvata, Srba, Bosanaca je jezik postao živ. Slomio je formu i prvi put ta poetska forma služi živom jeziku, živoj inspiraciji.
Mnogo je pjesama koje spadaju u antologijski vrh. Jedna od njih je svakako Svakidašnja jadikovka, koju je Tin najviše volio jer ga je, kako sam kaže, desetljećima pratila svakodnevno. Pjesma je esencija unutrašnje Tinove bune.
„Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan...“
„Bogate veze Tina Ujevića sa Crnom Gorom, na žalost, nepoznate su dobrim dijelom i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj“, kazao je priređivač knjige Pavle Goranović, uz konstataciju da je knjigu smatrao ispitom savjesti crnogorske kulture zbog toga što je ona potrebna Crnoj Gori da bi se pokazalo da su, u jednom značajnom periodu za Crnu Goru, kada ona nije bila država postojale značajne intelektualne veze, značajni intelektualni krugovi koji su čuvali crnogorski identitet i koji su pokušavali da uspostavljaju veze sa srodnim intelektualcima iz drugih sredina.
„Tin Ujević u Crnoj Gori nije stranac. Po svojoj poeziji ali i mentalitetu, po mnogočemu što je u kontaktima sa crnogorskom inteligencijom toga vremena dijelio. Duboku vezu sa Crnom Gorom Tin Ujević je pokazao i 1917. godine kada je zatražio crnogorsko državljanstvo koje nije dobio samo zato što je godinu kasnije Crna Gora prestala da ima atribute suverene države, ali će ostati zabilježeno da je Ujević bio stipendista crnogorske vlade a to je, za vrijeme njegovog boravka u Parizu bio jedan od rijetkih izvora prihoda. Posebno važno za ovu priču je knjiga „Auto na korzu“ koja je objavljena u Nikšiću 1932. godine. To je prva knjiga Tina Ujevića na ijekavskom. Stojan Cerović, tadašnji vrli intelektualac ponudio je Tinu Ujeviću stalni posao u Nikšiću ali se to na žalost nije realiziralo. Tabakeru koju je kao poklon dobio na Cetinju nosio je do kraja života. O Ujeviću su pisali mnogi značajni crnogorski intelektualci: Risto Ratković, Milovan Đilas, Mirko Banjević, Dragoljum Majić, Radovan Vukićević, Branko Banjević, Slobodan Vujačić. Knjiga sadrži tekstove koji su objavljeni od 1929. do par godina unatrag.
Tin je bio ličnost kojoj su se divili oni koji su ga razumijevali i u njemu tražili nadahnuće za svoje postojanje, ali potajno i oni koji su znali za njegovu ogromnu vrijednost ali ih je neka unutrašnja nedovršenost sprečavala da javno progovore. Plijenio je dubinom u koju je teško bilo uroniti. Zato mu generacije istinski duguju jer je ostavio pojilo za vječnost“.
